Badnjak je. Mama je iz fabričke menze donijela ručak. Tete kuharice su baš danas, kao slučajno, odlučile pripremiti ribu i kuhani krumpir. Poslije ručka u špajscimeru kitimo bor, kojeg je tata kupio prije par dana. Prije nego što ga je postavio, našiljio je deblo da stane u stalak. Bila je to operacija ravna slanju Apolla na Mjesec, kojoj je plaćen danak u krvi s ponekog njegovog prsta. Dok mama i ja kitimo bor, tata si poskrivečke toči gemišt, ali mama ima oči na tjemenu: “Kruno! Prije večere!”, i još nešto na njemačkom, što nije bilo za moje uši. Navečer otvaramo poklone, jer ja ne bih mogao dočekati jutro, a da ne vidim što mi je donio mali Isusek.

Mnogo godina poslije sjedimo za istim stolom u istoj blagavaoni. Jedemo bakalar koji sam ja s uspjehom uspio uništiti. Žena uvjerava kćer da je “Baš fin” i iz pedagoških razloga stavlja žlicu u usta s neponovljivom grimasom na licu. Bor sam nabavio ranije, prodavač ga je ušiljio i uglavio u stalak. Nikad se ne zna što bi mi se moglo desiti ako ja to napravim. Počinje znanstveni postupak nazvan “Kićenje bora”. Svaka kuglica ima svoje mjesto, svaka traka smjer u kojem se spušta, komentari tipa: bor je nahero, onaj ukras ide ovdje a ne tamo, ima premalo lampica. Pokloni se stavljaju ispod bora, a kćer zadnjim atomima snage sprečavamo da ih otvori prije večere.

Danas sam konačno skuhao fini bakalar. “Super je”, hvalim sam sebe.Jučer navečer sam skočio na Kvaternjak po bor i nabio ga na stalak. Kuglice i ukrase sam izvadio iz najmračnijeg spremišta punog paučine u koje ulazim jednom godišnje. Suze mi oči od prašine. Ili od nečeg drugog? Sjedim za istim stolom, u istoj sobi i pripremam se za kićenja drvca. Vještinom pravog majstora dobrog oka vješam kuglice na pravo mjesto. Stavljam darove pod bor, obadva su na broju. Zadovoljan sam, iako danas ništa od skidanja šarenog papira sa njih. Sutra sam pozvan kod kćeri na božićni ručak, pa će ona poslije ručka dobiti svoj poklon.

Noć polako pada, razgovram nijemo sa svojim najdražima. Nisu ovdje, ali su tu u mojim mislima ili sjećanjima. Sretan sam što su ipak sa mnom, što nisam sam na ovo Badnje veče.

Kao što kaže stara pučka želja: “Daj nam Bog zdravlja, Majka Božja penez, (i dodao bih) a Mali Isusek ljubav, sve vam to želim. Sretan Božić.

(Fotka: bor u jednom špajscimeru, u kući na Šalati, danas. Svake godine je sve manji i manji. Pa što, i ja se s godinama smanjujem).

foto: Darko Pavlić