Divan li si, Zagreb-grade!
Divno l’ si se raširio!
I u boga svakim miljem
Divno l’ si se okitio!
Tolike si hrame diga
Znanju, umlju i vještini,
Te pregnuo da se penješ
K pravoj sreći i visini,
Na koju se okupljaju
Prve snage, dusi velji,
Velji dusi po svom umu,
Po svom srcu i po želji!
Izgledaš mi kao soko,
Kad razvija krila laka, te se sprema da se vine
K vedru nebu vrh oblaka:
Da prol’jeće prostorima,
Da krstari po svemiru,
Da promatra sjajna sunca
Stojeć s njima u dodiru.
Divan li si, Zagreb-grade!
Odavna te n’jesam gleda;
Muke, zloće tebe trle,
A davila mene b’jeda.
Od vremena onog pusta,
Kad ti disa slobodnije,
A ja pjeva’ o pop’jeva’
Veselije, ugodnije…
Pogledaj me….pogledaj se:
Grizli su nas svaki jadi;
Al’ klonuli ipak n’jesmo,
Izdali se n’jesmo nadi!
Još nam srce žarko kuca;
Još nam stara krvca vrije;
Još nas ono živo sunce
Sa visoka neba grije!
Nemoj streknut…stoj…ne daj se
Ti u času iskušenja;
Oluja se na te slegla,
Al’ će ona i da jenja!
Složno samo! – nema sile
Koja smoći može slogu;
Samo složno! – u slozi smo
Sebi mili, mili Bogu!
Ne – hrvatska majka nije
Još ukletvu na sv’jet dala,
Koja ne bi od nevrata
Nju junački pridržala.
Ko gođ štuje vječnu pravdu,
Mora i svoj doma da voli;
U sreći je doma – sretan,
Boluje l’ mu … i njeg boli.
Suđeno je tebi, grade,
Dočekati slavne dane,
I oprati smrtne gr’jehe
Svoje djece raskajane …
Suđeno je ……a sudbe si
Časne vr’jedan, grade vrli;
Vr,jedan, da ti čelo reci
Lovor-v’jenac neumrli.
A ja ću se otimati
Do božije svete volje:
Pa ću leći…ti ćeš ostat
I cvasti ćeš vazda bolje;
U grobu će crnom, hladnom
Ipak trule moje kosti
Oteti se svom počinku
I poigrat od radosti:
Kad oćute, da si, grade,
Stavši čvrsto brat uz brata
Veličanstven sazdao se
Slogom Srba i Hrvata.
Jovan Sundečić, 1874.
