Griču, tvoj grad je prvo ml’jeko sao
Iz dojke vučje i medvjeđe, ti si
Tulio negda, maman, na toj visi,
Sad n’jem i težak, u san tvrd si pao.
Tvoj b’jes, pre budan u času progona,
Ogrnut plaštem smirenja sad spava
U šaptu ljudi, u brujanju zvona,
U tepanju sve tiših molitava.
A ispod tebe život vri i teče.
Gone se misli ht’jenja ko talasi,
Što jedan drugog nikad stignut neće.
Zipka sveđ živa, al’ grob pun truleži?
Ma kako bilo, i što jesi da si:
Naš kor’jen još u tvojoj jezgri leži.
Vladimir Nazor, 1939.
