Mir

Goro moja, zelena i gusta,

Gdje se grana slatka pjema lijeta,

Gdje dah svježi sa skrovita cvijeta.

Goro moja, gdje se uzdah slijeva

Sa šuštanjem onih mladih grana,

Gdje rosica trepereći sijeva

Ko po nebu prašina zvjezdana.

Goro moja, zelena i gusta,

Gdje stihovi kroz samoću struje,

I gdje duša prognana i pusta

Pokojištem tvojim jadikuje.

Tajno, tajno, nehinjeni jadi,

O, ne vole utjehe ni ljudi,

I čudno je, što to tako sladi,

Kad nasamo bar udahnu grudi.

Goro moja, čisto utočište,

Tvoja glazba gdje mi misli budi,

Gdje mi duša sve istinu ište,

Dok mi oko tvojim mrakom bludi

I po hrastu i po vitoj jeli

I topoli, što dršće odvijeka,

Ah, ko srce, što za nečim želi,

Želi, želi, al’ i ne dočeka ….

Goro moja – crkvo moja blaga,

Bog je tamo, ah, gdje svijeta nema,

Gdje se čuje ptičja pjesma draga,

Šapat iz sna, u kom slavuj drijema.

I na svomu prijelomu i lomu

Melem nađem od tvojega cvijeta,

Luda jedna – da, i čovjek tomu,

Što se pati od mudrosti svijeta.

Silvije Strahimir Kranjčević, 1892.