30. srpnja
1849.g rođen je Milan Lenuci.
Godine 1874. zaposlio se kao podmjernik u Građevnom uredu Gradskog poglavarstva
Zagreba, 1878. postavljen je za upravitelja Gradskog vodovoda, 1882. imenovan
je gradskim inženjerom, a 1891. predstojnikom Gradskog građevnog ureda.
Gradskim nadinženjerom imenovan 1892., a građevnim tehničkim savjetnikom 1896.
Umirovljen je 1912.g
U prvom razdoblju djelovanja od 1874. do 1891. široka politehnička naobrazba
omogućuje mu izrazitu svestranost, koja seže od tehničke organizacije
komunalnih službi (vodovod, vatrogastvo, građevna inspekcija) do industrijskog
dizajna (tipski model zagrebačkih stuba iz 1883.), arhitektonskog projektiranja
i prostornog planiranja. Od 1883. kao izvjestitelj odbora za izradu nove
regulatorne osnove (dovršene 1887.) pretežno je zaposlen urbanističkim
planiranjem. Iz tog razdoblja potječu projekti detaljnog uređenja dvaju trgova
parkovnog okvira središta Donjega grada, tzv. Zelene potkove (današnjih trgova
maršala Tita i J.J. Strossmayera).
Lenuci interpretira zamisao kontinuiranog parkovnog okvira donjogradskog
središta i predlaže originalan model njegova ocjelovljenja: perivojni trg s
dekorativnim parterom u središtu i obodno postavljenim arhitektonskim
soliterima. Projekti za uređenje Kaptola, Dolca i Jelačićeva trga iz 1893.,
1896., 1904., 1905.,1911., 1912. i 1916. u duhu su historicističkog urbanizma:
radikalnom rekonstrukcijom povijesne strukture i probojima širokih ulica u
osima najvažnijih arhitektonskih monumenata (katedrale, nadbiskupskog dvora)
smjera integraciji tih područja u gradsko središte.
Projektima urbanizacije istočnih područja do parka Maksimira (1905., 1909.)
napušta dotad dominantni model strogog ortogonalnog rastera za volju nepravilne
ćelijske strukture i provodi njome široku aveniju kojom Donji grad spaja s
Maksimirom. Motiv avenije razvedenog profila, s višestrukim drvoredima,
pješačkim stazama i kolnicima kao urbanogene kičme javlja se u svim projektima
novih područja u ravnici ili potočnim dolinama (ulica od Ciglane do Samoborskog
kolodvora iz 1900., ulica Medvešćak iz 1906., Zelengajska avenija na mjestu
Radničkog dola iz 1910., Miramarska cesta iz 1913.).
Godine 1907. izradio je prednacrt nove generalne regulatorne osnove grada:
izmještanjem željezničkih pruga iz središnjeg područja, širokim prstenom
prometnica i smještajem industrijske zone s lukom istočno od gradske međe
omogućuje harmonično širenje grada Trnjem, sve do rijeke Save. Taj je nacrt
sinteza dotadašnjeg Lenucijevog iskustva i vizija Zagreba kao moderne
metropole.
Lenucijevo djelo svjedočanstvo je njegove osobne, ali i opće evolucije od
utilitarističkog planiranja, koje karakterizira izgradnju većine gradova 19.
stoljeća, do artističkih i individualističkih koncepata, kako to potvrđuju
projekti i vizije na prijelomu stoljeća.
Poput većine suvremenika i on ustraje na kontinuitetu, ali kreativnom
interpretacijom gradograditeljske baštine (O. Wagner) i iskušavanjem novih
estetskih i etičkih ideja (C. Sitte, R. Unwin, K. Henrici) traži individualni
iskaz i stil. Uz te opće značajke, odlikuje se izrazitim poštovanjem zatečenih:
topografskih, povijesnih i simboličkih vrijednosti i naglašenim homocetrizmom
(E. Franković), što osobito dolazi do izražaja u oblikovanju rezidencijalnih
područja medvedničkog podbrežja.
Iako velikih dio njegovih projekata i zamisli nije u potpunosti ostvaren,
Lenuci je na prijelomu stoljeća postavio temelje urbanog razvoja Zagreba u 20.
stoljeću.
(izvor teksta : pogledaj.to)
