16. lipnja 1945.g umro je Vladimir Arko, hrvatski industrijalac
Jedan je od važnijih imena u povijesti za razvoj tvornice likera i alkoholnih pića današnje tvornice Badel (tada Arko) jer je tvornica njegovim znanjem i vještinom trgovanja postala cijenjenim imenom u proizvodnji i prodaji konjaka, pjenušca, ruma, rakije, likera i dugih pića. Izgradnjom je započeo Mijo Arko, trgovac vinom i žestokim pićima, a nastavio njegov sin, Vladimir Arko koji je 1916. osnovao vlastito poduzeće, 1917. godine registrirao tvrtku „za proizvodnju likera, konjaka, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava“. Tijekom 1918. arhitekt Ignjat Fischer za Arka projektira najvažnije dijelove tvornice. U Šubićevoj je izgrađena zgrada rafinerije, a 1919. dograđena pecara žestokih tekućina. Još jedan od važnih objekata, zgrada bačvarnice projektirana je 1918. da bi se, tijekom gradnje, već 1919. prenamijenila u tvornicu pjenice/kvasca. Dvadesetih godina Arko prelazi trasu buduće Šubićeve ulice i gradi radionicu metalnih bačava i konjušnicu, koje prenamjenjuje za proizvodnju pocinčanog posuđa, obradu lima. One počinju s radom 1928. Godinu dana kasnije kreće izgradnja emajlirnice i talionice emajla, da bi proizvodnja emajliranog posuđa započela 1930. godine. Zbog gospodarske krize Arko već sredinom 1936. mijenja tzv. vlasničku strukturu, naime Arko ju prodaje filijali bečke banke Wienerbankverein. Novi vlasnici tvornicu registriraju kao Gorica d.d.
Bio je među osnivačima Zagrebačke burze (1918), predsjednik reorganizirane Trgovačko-obrtničke komore (1923–28), Zemaljskog saveza industrijalaca (1931) i prvi predsjednik Industrijske komore u Zagrebu (1939). Autor brošura i članaka o gospodarstvu u strukovnim glasilima.
U Basarič(e)kovoj je dao izgraditi kuću, koju je kasnije uredio Ante Topić Mimara.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju a spomenik je izradio Robert Frangeš Mihanović.
(foto:necrologium)
