Željko Senečić (Zagreb, 18. siječnja 1933. – Zagreb, 1. siječnja 2018.) bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih filmskih i kazališnih umjetnika druge polovice 20. stoljeća. Djelovao je kao scenograf, filmski redatelj, scenarist, slikar i dizajner, a njegov rad obilježio je razdoblje moderne hrvatske kinematografije i televizije.
foto: Željko Senečić i Marija Braut, Ivan Brnčić (2012.)
Obrazovao se u Zagrebu — diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti te scenografiju na Akademiji dramske umjetnosti, čime je spojio likovni senzibilitet i filmsku prostornost. Od početka 1960-ih aktivno sudjeluje u oblikovanju vizualnog identiteta hrvatskog filma, kazališta i televizije. Bio je umjetnik snažnog autorskog pečata, poznat po preciznoj rekonstrukciji povijesnih ambijenata, osjećaju za prostor i suptilnom povezivanju scenografije s dramaturgijom djela.
Uz film i kazalište, bavio se i slikarstvom te dizajnom interijera, a izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Njegov rad nadilazio je čistu scenografiju — Senečić je oblikovao atmosferu, vrijeme i društveni kontekst svojih filmova.
Senečić je ponajprije zapamćen kao vrhunski filmski scenograf. Radio je na nekim od najvažnijih naslova hrvatske kinematografije, među kojima se posebno ističu: Rondo (1966.), Tko pjeva, zlo ne misli (1970.), Glembajevi (1988.) i Čaruga (1991/92.). Bio je i ko-scenograf na međunarodno nagrađivanom filmu Limeni bubanj (1979.), čime je stekao međunarodnu reputaciju.
Osim scenografije, djelovao je kao redatelj i scenarist. Režirao je filmove Zavaravanje (1998.) i Dubrovački suton (1999.), a sudjelovao je i u pisanju scenarija za više filmskih projekata. Na televiziji je radio na vizualnom oblikovanju antologijskih serija poput Gruntovčani i Nepokoreni grad.
Za svoj rad dobio je brojna priznanja: četiri Zlatne arene za scenografiju na Pulskom filmskom festivalu, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo te Zlatni Oktavijan za cjelokupni doprinos hrvatskoj kinematografiji. Njegovo nasljeđe živi kroz filmove koji i danas oblikuju kolektivno pamćenje hrvatske kulture.
Željko Senečić ostaje upamćen kao umjetnik koji je prostor pretvorio u pripovjedača — njegov je rad ključan za razumijevanje vizualne povijesti hrvatskog filma.
