Palim svjetlo u stanu, vani je mračno, iako još nije ni podne. Kroz prozor vidim gole grane vlažne od magle i rosulje. Danima nisam hodao Što danima? Mjesecima, možda i dulje. Moram se pokrenuti, neću valjda krepavati u ovoj sobi, na ovom stolcu! Koristim svu snagu volje da ustanem, obučem gojzerice i vindijaknu i krenem prema Maksimiru. Sljeme ne dolazi u obzir, ne bih mogao doći ni do prvog stabla nakon tramvajske stanice na Dolju. Izlazim na Vlašku, nebo nada mnom ne može odlučiti da li će kišiti ili sniježiti, pa ne pada ništa. Silazim s tramvaja kod Dinamovog stadiona, ulazim u park. Kada sam zadnji put prošao kroz portal Maksimirskog parka? Pet, deset godina?

Gledam u smjeru Vidikovca. Valjda imam snage doći do njega hodajući s noge na nogu. S naporom idem, zastajem tek pred usponom, hvatam zrak i hrabro nastavljam dalje. Šećem između golih stabala, u jednom trenutku više ne mogu dalje. Bacam se na klupu teško dišući. Ne smeta me što je vlažna i hladna. Oko mene trče neki ljudi. Majice različitih boja razmiljele se po šumi. Mulci, promrmljam, ima i lakših načina za patnju. Stresem glavom, slegnem ramenima i pokušavam usporiti svoje disanje. Protrči još jedna grupica, vidim lice jedne cure zajapureno od napora, znoj joj se cijedi s čela, svejedno izgleda jako zgodna. Što bih dao da je upoznam! Dugo sam gledao za njom i kad je nestala s vidika. Više me ne smeta ni moja mokra rit ni hladnoća.

U tom trenutku začujem glas negdje u visini koljena: “Slobodno?” Pogledam, u mene zuri patuljak s lederhoznama i cokulama okovanim željezom. Na glavi mu kapa u obliku tuljca. Izgleda kao naopako okrenuti sladoled. Pokazujem rukom da sjedne, ako ga ne smeta vlaga, zašto ne? Sjeda, iz kožuha vadi oguljeno tvrdo kuhano jaje i gura ga u usta: “Sviđa ti se ona? Želiš je upoznati?” pita mljackajući pokazujući u smjeru staze gdje je nestala cura i njena grupica. Tip se pojavi niotkuda i još mi čita misli. Srdito mahnem rukom: “Tko si ti?” “Tvoja dobra vila,” kaže on luđački se cereći, “mogu te upoznati sa curom.” Još je dodao, “Vila, hahahaha”. “Ne shvaćam,” upućujem mu blentavi pogled. “Nudim ti besplatnu uslugu, besplatnu bar za sada,” kaže patuljak vadeći drugo tvrdo kuhano jaje. “Poznaš curu?” znatiželjan sam. “Naravno, kako bih te inače upoznao s njom? Stvarno postavljaš glupa pitanja. Nego pređimo na poslovni dio razgovora. Šest mjeseci ćeš voljeti curu. No ako želiš i dulje biti s njom moraš to platiti. A moja cijena je da mi dozvoliš da te opsjednem. Neću se miješati u tvoj život niti te uznemiravati, zanimaju me samo tvoje emocije. Ne mogu te prisiliti, ali ti mi to možeš dragovoljno dopustiti.” Čekaj malo, patuljci navodno žive u rudnicima, prisjećam se da ih na Sljemenu ima par. Pa otkud on ovdje, na ovim kratkim nogama nije mogao dopješačiti, a nekako sumnjam da je došao javnim prijevozom. “Moraš se brzo odlučiti. Trkači su kod kapele sv. Jurja, proglašavaju pobjednike, pa će se razići. Nudim ti još i bonus uz naš ugovor, moći ćeš hodati koliko želiš bez ikakvog napora.” Razum mi kaže da bježim, ali srce pobjeđuje. Pristajem, previše me vuče misao na curu. Nemam što izgubiti, mislim.

Pred kapelicom sv. Jurja gužva, probijamo se. Patuljak se itekako laktari, gazi cokulama po tuđim nogama, ali se čini da ga nitko ne primjećuje. Vrlo neobično. Ubacujemo se u njenu grupicu, upoznaje nas. Čini se da ga vidimo samo ona i ja, ostali se pitaju tko sam ja i od kuda sam se stvorio. Gledam patuljka kako odlazi, najednom puf! I nema ga više. Ili je možda potrčao?

Odonda smo ona i ja zajedno. Rijetki trenutci bez nje su puni tuge koja nestaje kad je ponovo vidim. Pričamo dok je pratim s posla do stana. Cijelo Sljeme je naše, otkrivamo nove neoznačene staze, grickamo jabuke sjedeći na panjevima. Smijemo se, luckasti smo, ja sam lud od sreće. Pijuckamo satima kavu na nekoj terasi, pokazuje mi Zagreb (meni rođenom Zagrepčanu!) kakvog ne poznajem. Lijepo mi je, još ljepše, najljepše…

Čitam njenu poruku po tko zna koji put. Čitam i plačem. Začujem zvonce na vratima, suznih očiju ih otvaram, na njima onaj patuljak, smije se od uha do uha: “Nećeš me pozvati da uđem?” Nepozvan ulazi u sobu, sjeda, baca pogled na njenu poruku. “Nešto smo tužni danas?” zaključuje. Pokušavam ga udariti, ali ruka samo prolazi kroz njegovo tijelo. “Postajemo nasilni?” kaže ironično. “Nego, da te podsjetim, prošlo je točno šest mjeseci od našeg malog dogovora. Doduše, čini mi se da si i ti to primijetio,” sarkastično govori. Stojim i šutim, paraliza je zahvatila svaki mišić moga tijela. On okrutno nastavlja: “Znaš što ti je činiti ako je želiš vratiti natrag. Samo jedan mali pristanak, za tren ćemo sve riješiti, a ona će opet biti tvoja.” Tijelo mi polako oživljava: “Zašto si izabrao baš mene? Zašto ne nekog drugog?” a on se smije, lice mu dobija crvenu boju koliko se smije. “Apage satanas!” vičem. “Daj nemoj biti toliko teatralan, možeš ti i bolje,” jedva govori od smijeha. Onda se polako prestaje smijati, lice mu poprima prijeteći izraz: “Odbijaš izvršiti svoj dio ugovora? Prisiliti te ne mogu, ali dok je tako, ta cura neće biti tvoja. Ali možeš se predomisliti, znaš gdje ćeš me naći, pa ćemo izgladiti ovaj mali nesporazum. Doviđenja, uskoro.” Okrene se prema vratima i nestane.

Slika: Maksimir danas, klupe više nema.



Tekst i foto:
Darko pavlić