Ivan Goran Kovačić rođen u Lukovdolu kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike Hrvatskog dnevnika, Novosti, radio u HIBZ-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane gdje je ubijen. Bio je književnik. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana Brod na potoku i Božji bubanj, ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme Ognji i rože i knjigu kritika Eseji i ocjene, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i roži uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga. Umro je u okolici Vrbnice, kotar Foče, u srpnju 1943.