Lijepa današnja prisavska i okojarunska šetnja po ugodnom, ne baš primjerenom ovom mjesecu, vremenu. Ovog trena mi to nije bitno, kasnije ću razmišljati o posljedicama preranog proljeća. Nema puno ljudi, tako da uživam u tišini i osami s mozgom, kako bi to Indijanci rekli, na Vječnim Lovištima. Čovjek od dugog hodanja i relativno friškog zraka (nije kao na Sljemenu, ali treba se zadovoljiti s onim što trenutno imaš) ogladni, pa sam svratio na ručak. Fina, ukusna hrana, količina koja bi zadovoljila i braću Skelin, me malo uspavala, ali sam se ipak sjetio pitati konobara da li psi smiju u restoran. “Svakako gospodine”, odgovorio je “da vi vidite kakvi sve ljudi ovdje dolaze, lako je onda meni s pesima.” Naravno, u povratku tramvajem, neizostavni kontrolor: “Dobar dan, kartu molim”, pristojno mi se obrati. “Nemam”, kažem. On se nasmiješi i spremi na litanije po ZET-ovoj voznoj karti i vožnji bez karte kao najskupljoj vožnji, a ja prodajem najotrcaniju foru još iz osnovnjaka: “Imam pokaz”.
