kino

Sretan sam kao malo dijete. Idem u kino! Razmišljam što sam zadnji put gledao u kinu? Pri tome mi baš ne pomaže onaj zločesti striček koji skriva stvari i čini moje pamćenje diskutabilnim. Doduše, skače mi pred očima nekakav štapić, pa kamen, pa sova. Sova? Sjetit ću se! Pitam kćer kako se danas ide u kino? “Stari to ti je piece of cake, guglaš net, odabereš film i rezerviraš kartu.” Molim? “Hoćeš mi ti to napraiti? Pliz!” “Čovjek uči dok je živ, potrudi se malo, neću ti ja cijeli život pomagati”, odgovara i prekida razgovor (zapravo prekida dopisivanje, za nju najprisniji način komunikacije). Preostaje mi koristiti tražilicu, kako mi je pokazala u vrijeme dok je još suosjećala s mojim poteškoćama u informatici.

Sjedim pred monitorom, ukucavam redom poznata imena kina: Zagreb, Studio, Balkan, Lika, Sloboda… Ništa, piše da su davno prestala raditi. Metodom pokušaja i pogrešaka uspijevam saznati da je riječ “kino” anakronizam i da se sada lijepo hrvatski kaže “multipleks”. Dalje je bilo dječja igra: Sizifov posao da pripitomim program za naručivanje karata i vrijeme koje je bilo potrebno Odiseju da se vrati Penelopi za potvrdu narudžbe. U zabavu se uključio i mobitel, koji mi veselim zvukom objavljuje da je došao pin (ili kako se već zove) za podizanje karte.

Pred multipleksom sam. Jupiii! Ponosno ulazim i onda nestaje sav moj entuzijazam. Kamo sada: lijevo, ravno, desno, gore, dolje? Idem tamo gdje je najveći red, onda shvaćam da je to red za kokice. Na kraju mi se smilovao neki klinac: “Striček, kaj tražite?” Pokazujem mu mobitel, on me sažalno pogleda i odvede do dugačkog pulta: “Tu ćete reći broj sa moba i kupiti karte”. “Hvala ti, da ti kupim…” zastajem, već je nestao. Karta mi je “v žepe”, predstava može početi! Opet sam vjetrokaz, vrtim se oko svoje osi, strelice i natpisi upućuju da je tu više dvorana. Koristim izviđačke vještine zaostale u nekom kutu mozga. Čitam kartu i pitam prolaznike. Objašnjavaju mi da na karti sve piše, i dvorana i red i mjesto.

Pun sebe nalazim svoje mjesto. Prvo što primjećujem da je svaki red viši od prethodnog. Bar više ne moram strepiti da ispred mene ne sjedne najviši čovjek u Zagrebu, ili gospođa sa cvijetnim aranžmanom na šeširu. Traju reklame, osjećam se kao doma pred televizorom. Uvjeren da moram promijeniti deterđent za rublje, uplatiti leasing za novi auto i kupiti vodootporni kišobran, mirno iščekujem početak filma. Svjetla se polagano gase, žamor ne zamire, kad mi odjednom zvuk pokuša razoriti bubnjiće. Glasnije je od koncerta Stonesa ’76 u Dvorani sportova, kada sam u nedostatku prostora bio natisnut na zvučnike. Guram papirnate maramice u uši, koje olakšanje. Ufuravam se u film, nije loše. Negdje oko polovice filma počinje me stiskati mjehur, a ja na sredini reda. “Idiote, kaj si zaboravil da se prije filma ide na WC?” tepam si. “Jesam, ali ne sjećam se ni što sam zadnje gledao u kinu,” odgovaram idiotu.

I onda mi sine: Harry Potter i kamen mudraca!

(Na slikama redom: pročelje mulitpleksa u Branimirovoj , ulazi u kina , “Zagreb”, “Balkan”, “Studio” kako izgledaju danas ).