“Bok Gustl! Me čekaš? Kak ko zove, ti si zval mene. Znam, znam da kasnim, može na Štrosu za pol sata? Dolazim! I nemoj sada negdje zbrisat.” Stvarno, ima narav k’o uvrijeđena frajla, a tako i svira čelo. Priđem mu s leđa, fotkam, potapšem po ramenu. Kaže, mrzi kad ga netko slika ili sjedne pored njega. Stari pozer. Baš je naprzica. Zapravo to najviše voli, i kad neki naivac sjedne, moj Gustl, koliko god umoran, mu priča. Sjećam se, jednog ljeta, dotrči mu neka curica i sjedne u krilo, a on, ko iz topa: “Ljerko, srce moje, ti si lutka mala…” Sada ja sjedim do njega, on prekriži noge i kaže: “Zakipit ću na ovom suncu. Si donesel kaj za popit?” Pružim mu tamnu, orošenu bocu. Svojski nagne, napravi najgadljiviji izraz lica: “Fuj, voda. Nego, sam ti pričal kako smo se Krleža, Ujević, Kamov i ja svađali oko… baš se i ne sjećam, malo smo previše popili. I skoro se potukli.” A poslije slijedi, bez kraja i konca, jadikovka o njegovom tužnom, skitalačkom životu. Tonem u neki drugi svijet, neko drugo vrijeme. Prene me škripa kolica i povik: “Pereci, friški pereci!” Stresem se, pogledam na mob – već je toliko sati? Dogovorimo se za novi susret, pozdravimo. A on ostade sjediti, zamišljeno zagledan u voljeni mu Zagreb.
(Spomen na moju mamu, koja mi je svaku priču za laku noć završavala: “Regnum regno non praescribit leges, i dok je srca, bit će i Kroacije!”)
Tekst i foto:
Darko Pavlić