Dolazi tramvaj od Zrinjevca,
A zagrebačka stanica stoji kao obično.
Mokri su pločnici od Esplanade,
Od pošte i do trnjanskog mosta:
Mokri su i teški, rđavo gvožđe.
Crna stabla oko kralja Tomislava.
Ne čujem glasa, a ljudi su stare lutke,
Te prolaze kao sivi, brate, makaroni,
Sve po jedan a rijetko po dvojica,
Bezvoljno kao da su od samoga mesa.
Što je tako na njih palo?
Tuga ili salo? Voda ili zima?
Bato spava, a mama crkava!
Prođe, pravo reći, prođe i po koje auto,
Ko da nosi mrtvaca il kosti:
Djeca se igraju Snjeguljice i patuljaka.
Prolaze vojnici, mršte se bivši rojnici,
I nema, nema čuda,
Ni glasa zvučne ljepote domovine rodne
U nedjeljno poslijepodne.
Al kako se ljudi, malo te ne vidih,
Omotahu u tkanine, vunu i kapute!
Ima zavodnica i ima džeparca.
Al opet ništa od toga i od magarca.
A što bih pak ja u svemu tome?
I koji me belaj vodi u ove ure trome?
Ništa ! Pardon gospođice,
Dolazi tramvaj i magla s Medvednice.
Ja škojar danas nemam gdje ići
I sve mi je tako ružno, mokri golubići.
I niko nigdje nikoga
Prijateljski kao u kancelariji danas ne čeka.
Šime Vučetić, 1959.