Dolazi tramvaj od Zrinjevca,

A zagrebačka stanica stoji kao obično.

Mokri su pločnici od Esplanade,

Od pošte i do trnjanskog mosta:

Mokri su i teški, rđavo gvožđe.

Crna stabla oko kralja Tomislava.

Ne čujem glasa, a ljudi su stare lutke,

Te prolaze kao sivi, brate, makaroni,

Sve po jedan a rijetko po dvojica,

Bezvoljno kao da su od samoga mesa.

Što je tako na njih palo?

Tuga ili salo? Voda ili zima?

Bato spava, a mama crkava!

Prođe, pravo reći, prođe i po koje auto,

Ko da nosi mrtvaca il kosti:

Djeca se igraju Snjeguljice i patuljaka.

Prolaze vojnici, mršte se bivši rojnici,

I nema, nema čuda,

Ni glasa zvučne ljepote domovine rodne

U nedjeljno poslijepodne.

Al kako se ljudi, malo te ne vidih,

Omotahu u tkanine, vunu i kapute!

Ima zavodnica i ima džeparca.

Al opet ništa od toga i od magarca.

A što bih pak ja u svemu tome?

I koji me belaj vodi u ove ure trome?

Ništa ! Pardon gospođice,

Dolazi tramvaj i magla s Medvednice.

Ja škojar danas nemam gdje ići

I sve mi je tako ružno, mokri golubići.

I niko nigdje nikoga

Prijateljski kao u kancelariji danas ne čeka.

Šime Vučetić, 1959.