Pod mojim prozorom prostire se grad,
Tornjevi mu snose udes sve teže,
To je grad tihih iščeznulih doba
Na kojeg zidovima mrtvi dani leže.
On se mijenja, ko i nebo nad njim,
Vrhove mu sunce obasja kad grane,
U kiši tmuran gubi draž i boju,
Ali u suton opet taman plane.
Vrtići blagi cvjetaju još uvijek
I mnoge tajne pod krošnjama kriju.
Kamena vrata nad prošlošću straže,
A s tornjeva sati bolna zvuka bdiju.
Nada nj se često nadviju i vela,
Što kišu nose rad ploda i klica,
Grad se tada svijetli, grad se tada gasi,
I javlja se, i iščezava u cvrkutu ptica.
Olinko Delorko, 1940.
