Pokraj Kupe, vodice studene,
Kud se dižu gorice visoke,
Stupi Vila vrh goleme stijene,
Da razgleda krajeve široke.
Pa uz gore od Zagreba grada,
Kad si gledom pase oči svoje,
Milim glasom zapjeva si tada:
Oj sokole domovine moje !
Glavni stane hrvatskih sinova,
Kruno moja, oj vilinsko gnijezdo,
Oj jrvatskih oče svih gradova,
Oj Zagrebe, oj slavjanska zvijezdo !
Bio si uvijek, što si do sad bio,
Istok sunca od prosvjete puka,
I još roda moga anđeo mio,
Kojeg vodi nas k spasenju ruka !
Rodoljubnog tvoga kod ognjišta
Ushićenje nađu duše mnoge,
Kim na svijetu nije dražjeg ništa
Od – sve braće jednokrvne – sloge.
Barjak, koj’no podigoše Vile
Na zidinah tvojih starodavnih,
Djevice su roda obljubile
I unuci pradjedova slavnih.
Pod njeg ide, koji se osvijesti,
I govori: s ponosom se brojim
K tom narodu; s njime ću u česti
I nesreći pred svijetom da stojim.
Vlastitost je srcu, da se diže
Kada čuje slavu od junaka
Otadžbine svoje; al’ ga i riže
Svoga roda opačina svaka.
Ove ćuti, skoro pogubljene,
Iz tvojega, slavni grade, vrela,
Nevinim su dušam povraćene,
Da se spasi domovina cijela.
Što Atena Grkom, Rim Rimljanom,
Hram slobode što Pariz Francezom,
Što grad mira Beč je Austrijanom,
Gazda morski London što Englezom;
Što Lipiska Nijemcem, a Prag Črehom,
Što Biograd slavnoj kneževini,
I grad novi Svetog Petra Mehom;
To s’ Zagrebu, našoj otadžbini !
Kitio vazda hrvatske nam sine
Vjernošću pram Bogu i pram domu,
I zakonom opće domovine
I ljubavi prema kralju svomu !!
Pava Štoos 1884.
