Zvona su tvoja vješta grla neka:
Notama svojim zvučno pređe pletu
I pjevaju nam, uv’jek topla i meka,
jutarnju radost i večernju sjetu.
Zipku nam njišu, ljuljaju nam raku,
Uspavljuju nas kao djecu, uče
Redu i miru i odricanju, i svaku
Nevolju blaže, tješeć bruje i zuče.
Nad gradom mjeden – zvuci lete i plove…
Al’ pod njim nešto lupa il’ netko laje
Srdito i zdvojno. Kazat ja ću, šta je:
Duboko negdje, silom ušutkano,
Izgrizlo rđom, smećem zatrpano,
Lotrščak zvono na uzbunu zove.
Vladimir Nazor, 1939.
